 Na blogu Arhangel mozete pronaci izniman, vrlo zanimljiv i edukativan post o situaciji u jednoj trogirskoj osnovnoj školi gdje je došlo do napete situacije kada su roditelji učenika drugog razreda odbili svoju dječicu poslati na nastavu. Razlog njihovom postupku bilo je ponašanje jednog školarca koji je djecu u tom razredu zlostavljao tukući ih, čupajući ih za kosu, bacajući im knjige, kidajući im bilježnice, smetajući nastavu dernjavom, pljuvanjem i psovkama upućenim učiteljici. Ta sitaucija bila je nepodnošljiva čak i kada je pored dječaka s očitim poremećajem u ponašanju bio zadužen sjediti mladić na civilnom odsluženju vojnog roka. Roditelji djece iz tog razreda nisu imali drugog izbora nego odbiti poslati svoju djecu u školu gdje bi i dalje bila izložena neprestanom teroriziranju od strane spomenutog dječaka.
No, dječak koji u trogirskoj školi uzrokuje probleme u cijelom slučaju zapravo nije kriv. Iz tko zna kojih razloga, u čemu su ulogu vjerojatno imali obiteljski i možda čak školski odnosi, dijete pati od poremećaja ponašanja. Škola u Trogiru u koje je upisano to dijete, kako se kasnije pokazalo, uopće nije zatražila dokumentaciju o djetetovom psiho-fizičkom zdravlju u trenutku kad je prebačeno iz Čakovca, gdje je do tada živjelo, u Trogir. Za cijelu ovu situaciju autor posta optužuje školu i školski sustav te profesore koji zatvaraju oči pred ovakvim slučajevima - ili u nekim slučajevima čak i sami vrše nasilje nad učenicima. Nastavnik koji je završio neki tečaj zakivanja čavala u "socijalističkom samoupravljanju" i na osnovu toga predavao tehnički, godinama je tukao učenike. Drugi ih je udarao po glavama i povlačio ih za kosu, vrijeđajući djevojke na spolnoj osnovi… U istoj školi zlostavljači među učenicima bili su zaštićeniji od ugroženih životinja jer su im tate imali novaca i veza. Takvi zlostavljači, za razliku od djeteta iz trogirskog slučaja, nisu patili od poremećaja ponašanja, nego su to činili zbog neodgoja i puke obijesti.
Pročitajte cijeli post...
Što učiniti kad se nađemo pred ovakvom pričom, pred ovakvom situacijom? Naravno, od pukog optuživanja ne može se ništa. No, po mom mišljenju, roditelji koji su odbili i dalje slati svoju djecu u tu školu, učinili su najbolje što su mogli. Spriječili su daljnje maltretiranje, pod svaku cijenu. I, upravo zbog tako odlučnog i radikalnog postupka, cijeli slučaj završio je u medijima. Problem je u tome što ta škola nije jedina. Možemo li uopće reći da u Hrvatskoj postoji jedna jedina javna osnovna škola u kojoj uopće nema zlostavljanja – verbalnog ili fizičkog? Sjetimo se definicije bullyinga - namjerno, ponavljano i/ili dugotrajno izlaganje negativnim činovima koje vrši osoba ili grupa višeg statusa ili snage od žrtve!
To je naša svakodnevnica, ne radi se o izoliranim slučajevima. A najgore od svega je što svi zatvaraju oči, jer da neki ljudi u školskom sustavu drukčije postupaju, stvari bi bile drugačije. Sjećam se jedne osobe koja mi je pričala što joj se dogodilo kada se žalila razrednici zbog verbalnog maltretiranja vršnjaka. Ova joj je odgovorila da je to «ona kriva, da se pravi važna, bahati i slično» (što, naravno, nije bila istina). Pa kakav je to odnos? Zar ovakvi slučajevi ne dovode do nedostatka povjerenja, povećavajući šansu kontinuirane šutnje zlostavljanog djeteta, koje je ionako u strahu od nasilnika i boji se da će se stvari samo pogoršati? Naravno, ne možemo ovdje generalizirati i reći da su svi profesori takvi, uvijek ima onih koji vole svoj posao i učenike te se normalno, civilizirano i savjesno prema njima odnose. No, postoje, naravno, i oni koji se tako ne ponašaju. Pitanje je kojih je više...
Najbolje rješenje, izgleda, može se ponuditi na individualnoj razini... Više o tome kako se suočiti s bullyingom - za roditelje. A žrtve? Kako da se suočite s ovim problemom? Ako čitate priče u komentarima, mislim da bi neku predodžbu mogli dobiti... Ignoriranje nasilnika, zastrašivanje (npr. upisati neku borilačku vještinu), a u kranjem slučaju i fizički obračun, koji može biti djelotvoran ali osobno ne preporučam takvo nešto zbog toga što stvari mogu postati i gore, a i osobno nisam pobornik nasilja...
|
