Danas, jedna tema koja je u zadnje vrijeme kod nas bila aktualna - samoubojstva djece/mladeži. Vjerojatno svi znate za one afere u osnovnim i srednjim skolama, ali vec je upitno zbog čega su se te stvari dogodilo.
Evo jednog krajnjeg slučaja do kojeg maltretiranje može dovesti.
Sve možete pogledati na OVOJ stranici, ako znate engleski.
Ukratko, s nepunih 16 godina, ova djevojčica počinila je samoubojstvo. Ovo je pismo koje je ostavila za sobom:
I knew I was always the ugly one. Don't say that's a lie because you don't know what some kids have said and done. It hurts to think about how mean some people could be. Even when I started to look a little better, they still couldn't see.
Znam da sam uvijek bila ona ružna. Nemoj reći da nije istina jer ne znaš što su neka djeca govorila i radila. Boli me pomisao na to koliko neki ljudi mogu biti zlobni. Čak i kad sam počela izgledati malo bolje, još uvijek nisu mogli to vidjeti.
U školi, bila je izložena neprestanom maltretiranju, tijekom cijelog svog školovanja. Govorili su joj da je ružna, izbjegavali su je. Krhka i nesigurna, s vremenom im je i povjerovala, što ju je dovelo do ruba. Pogledate li slike na stranici, jasno je da o ružnoći nije bilo ni govora, osim u mozgu zlostavljača i nje same. Možda nisu ni bili svjesni što čine.
Svojim roditeljima se nikada nije povjerila, uvijek bi ostala zatvorena.
Bez nade, bez pomoći, prezrena - odlučila se na poslijednji očajnički čin.
12.4.2005 Kristina Calco izvršila je samoubojstvo.
Možda nije bila svjesna sto cini svojim roditeljima, ili da je samoubojstvo nešto što je nikada neće moći vratiti. Učinila je to u svojoj mladosti, s 15 godina, romantizirajući o putu koji je čeka, ne razmišljajući o devastaciji koja je ostala njenim roditeljima.
Za smrt ove djevojčice i druge slične djece krivi su najviše upravo njeni kolege. Ti koji su je cijelo vrijeme maltretirali, nisu joj davali mira. Eto do čega naizgled bezazleno zezanje može dovesti. Pitam se kako su oni prihvatili to saznanje, kako mogu živjeti sa sobom znajući da su krivi za smrt jedne djevojčice? Neka to bude pouka za sve nas.
Ljudi ne shvaćaju da se ne radi o bezazlenoj šali, sve dok se ovakvo nešto ne dogodi pa nas trgne iz idealiziranja.. Svijet u kojem živimo okrutan je, a mi, ljudi, smo najokrutnija bića u njemu, još od najmlađih dana. Djeca ne razumiju ono što rade, njima to i jest šala, bar većini i do nekih godina. Ali onda su tu oni koji shvaćaju, njihovi roditelji prvenstveno, da ih nauče što se može dogoditi, da im pomognu da shvate.
Američka akademija za dječju i adolescenstsku psihijatriju
Potencijalni znakovi bullyicida kod djece:
- Promjene u jelu / spavanju
- Povlačenje od prijatelja, obitelji, uobičajnih aktivnosti
- Konzumiranje droga i alkohola
- Neuobičajno zanemarivanje vlastitog izgleda
- Naglašene promjene u osobnosti
- Trajno dosađivanje, nedostatak koncentracije, pad ocjena u školi
- Često žaljenje na bolove u drobu, glavi, umor
- Gubitak zanimanja za inače drage aktivnosti
- Neprihvaćanje, netoleriranje pohvale ili nagrade
- Žaljenje na to da je 'loša osoba' ili da se osjeća trulim iznutra.
- Verbalne natuknice, kao npr. 'neku ti još dugo biti problem'
- Neuobičajno sređivanje svojih stvari: npr. poklanjanje stvari ili sređivanje sobe.
- Nagla veselost, dobro raspoloženje, nakon dužeg vremena depresije
- Sam govor, verbalni, o samoubojstvu
Ako mislite da vaše dijete ili prijatelj ima dobar broj ovih simptoma, možda je vrijeme da malo popričate s njim/njom. Kod djece je važno paziti i na male simptome, ne zanemarivati ih kao nebitne, jer upravo oni mogu biti presudni u sprječavanju ovakvih tragedija.
Možda ovim pisanjem ništa ne mogu promijeniti, možda nitko ne može promijeniti činjenicu da zlostavljanja ima i da će ga i dalje biti, a ovo je Sizifov posao, ali ja sam zadovoljan pomognem li makar jednoj osobi, makar malo. I zato, iako možda ne pišem često, ipak sam tu nekad. I tu su stari postovi.
Čitajte. Razmislite. Iskoristite to u svakodnevnom životu.
|
